Ovih dana obilježavamo 32 godine od događaja koji je začudio cijeli svijet i imao dalekosežne posljedice koje možemo osjetiti sve do danas. Godina o kojoj govorimo je 1979., jek je hladnoga rata, a radnja se događa u Iranu gdje je revolucionarnim putem ajatolah Homeini smjenio režim šaha Reze Pahlavija. Režim šaha bio je eklatantan primjer pseudodemokratskog režima u kojem je kršenje ljudskih prava, ograničenje slobode mišljenja i udruživanja, zatvori puni političkih neistomišljenika, rasprostranjena korupcija, kleptokracija, samovolja, ekstravagancija, vesternizacija, bliska identifikacija sa SAD-om, industrijalizacija, sekularizacija, autoritarizam i elitizam bila svakodnevnica. Ajatolah se Ruholah Homeini našao na ‘pravom mjestu u pravo vrijeme’. U vrijeme bipolarne podjele svijeta, Iran između socijalizma i kapitalizma odabire islam kao treći put. Dok je zapadnom svijetu i danas neshvatljivo kako Islamska Republika još uvijek traje, širi muslimanski svijet impresioniran je Homeinijevim uspjehom da ujedini sve političke trendove unutar Irana, čija je zajednička nit bila promjena.
U mnogo čemu možemo povući paralele s današnjim režimom u Egiptu. Mubarakov je režim također oligarhijski, pseudodemokratski, oslonjen na SAD-e kao jamca svoje pozicije. Zapuhao je vjetar revolucije. I sve su zapaženije skupine koje pozivaju na islamsku revoluciju. Odlika tih i takvih skupina jest velika netrpeljivost prema svemu što nije kao oni, čak i unutar vlastite religije oko različitih tumačenja islama, a netrpeljivost su prema kršćanima pokazali primjerice prije 15ak dana kada je tijekom Bogoslužja napadnuta crkva u Kairu sa smrtnim i ranjavajućim poslijedicama. Za taj je napad odgovornost preuzelo upravo militantno krilo Muslimanske braće. Muslimanska braća, sačinjavaju najjaču oporbu Mubarakovoj politici, jaki su u gospodarstvu te su čak u ovim trvenjima izašli iz ilegale i aspiriraju na vlast.
Do promjena je, u Iranu tada, svakako došlo, no one nisu donijele ništa dobro iranskom narodu. Iran i dalje pati od kroničnog nedostatka osobnih i političkih sloboda, a revolucionarni režim nastavio je pomagati vlasnicima kapitala, eksploatirati rad i one iste radnike koje je nekada podupirao i poticao na revoluciju. Kada je zapuhao vjetar revolucije, za sve šahove poteze već je bilo kasno. Napori da se udovolji opoziciji bili su nedovoljni i došli su prekasno. Postojeći režim izgubio je vjerodostojnost, a kao izlaz iz duboke društvene krize nametalo se okretanje islamu.
Do promjena će, u Egiptu sada, svakako doći, no hoće li one donijeti išta dobro Egipćanima? Vjetar je revolucije zapuhao i za sve je Mubarakove poteze već kasno. Ne ulazeći u dublje geopolitičke analize, a uvažavajući suprotno mišljenje britansko-pakistanskog filozofa, povjesničara, filmaša i političkog analitičara Tariqa Alija iznesenog nedavno na Tportalu, teško se oteti dojmu o mogućnosti ponavljanja Homeinievog scenarija.
Progonstvo bi se kršćana u toj situaciji multipliciralo te bi se intenzivirali napadi fanatične Muslimanske braće na iste. Istinski su kršćani uvijek spremni na progonstvo radi vjere, kako u biblijskim vremenima tako i dana, no uslijetd velike tehnološke revolucije i razvitka civilizacije u smjeru snošljivosti tijekom dva aktualna stoljeća napredka moralo bi se barem podrazumijevati odsutnost fizičkoga progona. To nažalost nije tako. U mnogim su zemljama kršćani proganjani poput Kine, Indije, Pakistana, Irana, Iraka i Egipta…….
Uperimo pogled prema Gospodinu neka svrne svoj pogled na kršćane diljem teritorija gdje su progoni istih društveno prihvatljivi i neka ih čuva te im mir donese. Posebice je to potrebno u fokusu svjetskog zanimanja ovih dana, Egiptu. Također zahvalimo Gospodinu na odjecima razuma koji su nedavno došli do nas kada su u Kairu i Aleksandriji kršćani i muslimani zajedno molili za mirno rješenje krize. (RPP)
Sadržaj zabranjujemo koristiti bez navođenja naslova Protestantskiportal.com i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja u tekstu citiranih izvora!
——————————————————————————————————————————————————–
Tko su egipatski kršćani?
Većina su egipatskih kršćana Kopti, potomci hamitskih Egipćana koji nisu ni poslije arapskog ni poslije turskog osvajanja prešli na islam, već su ostali kršćani. Naziv Kopt je istodobno i etnička i vjerska oznaka. Njihov je jezik koptski, no uporaba mu se zadržala još samo u bogoslužju Koptske crkve. Koptska Crkva ili Koptska pravoslavna Crkva, nasljednica je drevne Crkve u Aleksandriji. Aleksandrijski patrijarh i aleksandrijska Crkva od ranokršćanskih su vremena uživali veliki ugled pa je ni tadašnje bizantske vlasti, tijekom 4. i 5. stoljeća nisu uspjele uvesti u crkveno jedinstvo. Osnivačem samostalne egipatske Koptske crkve smatra se patrijarh Dioskor, koji je na Kalcedonskom saboru podržavao monaha Eutiha i njegovo učenje. Liturgijski jezik Koptske crkve je koptski jezik, a liturgija je aleksandrijskog obreda. Na čelu je aleksandrijski patrijarh, koji se još naziva i papa, sa sjedištem u Kairu.Današnji službeni naziv Koptske crkve je Koptska pravoslavna Crkva. U Etiopiji djeluje Etiopska pravoslavna Crkva na čelu koje je patrijarh, a od Koptske Crkve odijelila se 1959., no nastavlja priznavati koptskoga patrijarha kao počasnog poglavara. Teološka je odlika ovih kršćana monofizitstvo. Ovo je učenje bilo rašireno među mnogim kršćanima od 4. stoljeća, a protivi se nauku diofizita o dvije naravi u Kristu – božanskoj i ljudskoj. Monofiziti drže da je Krist samo Bog, a ne da je i pravi Bog i pravi čovjek.
Danas ima (prema koptskim izvorima) između 10 i 15 milijuna Kopta u Egiptu.
Sadržaj zabranjujemo koristiti bez navođenja naslova Protestantskiportal.com i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja u tekstu citiranih izvora!
—————————————————————————————————————————————————————-
Ima li u Egiptu protestanata?
Evangelička crkva u Egiptu (Sinoda Nila), u arapskom El-Kanisah El-Injiliyah (الكنيسة الإنجيلية), a ponekad se naziva Koptska evangelička crkva u Egiptu, je protestantska crkva koja je započela kao misija Ujedinjene prezbiterijanske Crkva Sjeverne Amerike među muslimanskim i koptskim Egipćanima u kasnom devetnaestom stoljeću. Evangelistička crkva u Egiptu postala jesamostalna u 1957. godine i službeno neovisna u 1958. godine. Ima oko 750.000 članova, a udio u egipatskom stanovništvu je 0,07 %.
Emile je Zaki župnik i glavni tajnik Evangeličke presbitarijanske Crkve Egipta (Sinode Nila). Sinoda Nila ima oko 250 kongregacija diljem svijeta. To je najstarija i najveća protestantska zajednica u Egiptu. Humanitarno pomaže u bolnicama, klinikama, socijalnim službama i agencijama za zapošljavanje, a posjeduje i svoje učilište.
Ova zajednica nije dakle autohtona u Egiptu, međutim poradi svoga velikodušnog humanitarnog rada i predanog misijskog te evangelizatorskog rada godišnji im je prirast od 1,3 % što je respektabilan broj u tom nenaklonom okruženju.
Sadržaj zabranjujemo koristiti bez navođenja naslova Protestantskiportal.com i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja u tekstu citiranih izvora!
