Prve četiri zapovijedi reguliraju odnos prema Bogu, a ostalih šest međuljudske odnose. Temeljem toga Isus nas uči o dvostrukoj zapovijedi o ljubavi (Matej 22, 37-40). U prvome sam dijelu dao uvod dao svoje promišljanje prve zapovijedi, a u današnjem ćemu tekstu dati pregled od druge do četvrte zapovijedi, koje nam daju temelje odrednice odnosa prema Gospodinu.
Gospodin nam se od vremena postanka neprestalno obraćao te možemo pratiti uspostavu dva saveza sa čovječanstvom. No, postoji i teza kako nam je Bog dao samo jedan savez i to Savez milosrđa, a ugovor o tome savezu jest Sveto Pismo. Možda su dva najvažnija dijela toga saveza Dekalog i Isusovo djelo. Dekalog nam navodi listu koju moramo činiti kako bismo bili prvedni pred licem Stvoritelja, no sasvim sigurno ovo nije bio uvjet spasenja zbog toga što se Dekalog događa kronološki nakon spašavanja iz Egipta, a Izraelci su se držali zapovijedi, iako ne sasvim dosljedno, u znak zahvalnosti za već ostvareno spasenje. Sukladno tome, danas nastojimo biti vjerni Božjoj volji u znak zahvalnosti za Krista i Božju milost. Tekst smo zaršili obrađivanjem prve zapovijedi te smo zaključili kako u antičkom svijetu, narod koji bi svrgnuo vladara koji je objektivno učinio mnogo za njih bio bi smatran izdajničkim narodm. Koliko bi onda bilo gore okrenuti leđa Bogu koji je spasio svoj narod te kada Božji narod pokuša podići nekoga iznad svoga Velikog kralja tada čini najveći mogući čin izdaje. Nije vjerojatno da ćemo se mi, baštinici moderne zapadnjačke civilizacije, klanjati idolima od drverta ili kamena. Naša su idolopoklonstva mnogo suptilnija i zato mnogo opasnija, naime, mi smo skloni postavljati novac i materiju ispred portage za Bogom te se postavlja opravdano pitanje jesmo li sposobni postaviti Boga u središte naših želja, misli i ciljeva.
Druga zapovijed:
“Ne pravi sebi rezana lika, niti kakve slike od onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodi pod zemljom. Ne padaj ničice pred njima niti im se klanjaj!. Jer ja Gospodin, Bog tvoj, jesam Bog revnitelj koji kazni opačinu otaca na djeci, unučadi i praunučadi onih koji me mrze, a iskazujem milosrđe do u tisućito koljeno onima koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”- Izlazak 20, 4-6
Pavao nam u Rimljanima 1,18-32 govori kako griješno čovječanstvo nije palo u ateizam već je sklonije idolatriji. Nakon što odbace Boga, grešnici su skloni napustiti zajedničko Bogoštovlje, činiti svakojake iskorake za tuđim “božanstvima” koji će kao “zauzeti mjesto” Stvoritelja neba i zemlje. Tako odvojeni od milosti, ostajemo u Adamu, mrzeći Onoga koji se objavio u prirodi i u Bibliji, a stvaramo druga božanstva na svoju sliku. Neki ljudi prave kipove predstavljaju ih kao bogove – hinduizam, primjerice. Drugi, stavraju mentalne ideje o Bogu kojem bi se oni željeli klanjati , primjerice jedan je poznati “propovjednik” nedavno na televiziji rekao “Moj Bog nebi sigurno nikada mogao nikoga osuditi na pakao”. Jean nas Calvin podsjeća kako je grešno ljudsko srce tvornica idola koja neprestalno izlnalazi nove načine za stvaranje na lažnih bogova .
To je kontekst u kojem bismo trebali promatrati drugu zapovijed, koja zabranjuje klanjanje idolima. Poradi sklonosti prema idolopoklonstvu, moramo izbjegavati svaki pokušaj zamišljanja Boga osim kroz Njegove objavljenu Riječ jer Gospodin ima apsolutno pravo prikazati sebe kao što je izabrao. Mnogi su u Reformiranoj tradiciji tumačili drugu zapovijed kao zabranu svih umjetnosti, no to nije ono što ova zapovijed propisuje. Bog zapovijeda Izraelu neka izradi slike kerubina tek nekoliko poglavlja nakon što zabranjuje prikazivanje Sebe (Izlazak 26,1). Gospodin sigurno nikada ne bi sebi proturječio. Možemo zapravo reći kako je zabranjeno prikazivanje onoga što Bog nije otkrio o sebi, a to je božanska suština, jer kada se Bog objavio Mojsiju i Izraelcima, oni ga nisu mogli vidjeti, niti ga itko može vidjeti. Slike i kipovi su ljudski proizvodi, a Bog zahtijeva od čovjeka štovati vječnog i nevidljivog Stvoritelja, a ne smrtna stvorenja. Oni koji štuju slike i kipove ne razumiju Božje duhovno veličanstvo.Vjera naime nema materijalnu dimenziju, Boga ne možemo fizički vidjeti i opipati. Vjera u Boga ne može se manifestirati kroz izvanjske impulse, ona je unutarnja i duhovna dimenziju. Bog je, naime, nevidljivi Duh koji daje život.
Čovjek je stvoren u skladu s Božjom slikom, a Krist je kao odsjaj Božjeg lika trajan uzor vjerniku otkriven kroz Rijeći svjedočanstva prvih učenika, a vjera u Krista uvodi u duhovnu spoznaju Boga jer je On utjelovljena slika nevidljivog Oca, milost potrebna za spasenje. Duh, pak, simbolizira vječnost i besmrtnost, a materijalno prolaznost i smrtnost. Rani su kršćani odbacivali idole, no u Rimskom imperiju štovanje je slika i kipova bilo povezano s poganskim mnogoboštvom. Kako je tada većina ljudi je bila nepismena i s time je čitanje Biblije bilo nemoguće, pa novi vjernici nisu bili motivirani na odbacivanje idolatrije, trebao im je vidljiv oblik štovanja. Sveto je Pismo čitao i interpretirao kler, a u svecima i njihovim kipovima nepismeni su vjernici dobili zamjenu za politestičke idole.
Prema biblijskom nauku, kršćanin je obavezan svoju molitvu usmjeriti isključivo i direktno prema Trojednom, koji se ne smije oslikavati u materijalnoj formi. Upravo je taj je put odabrala reformacija. Reformaciji je među ostalima pogodovo izum tiskarskoga stroja te je olakšana dostupnost Biblije čime je unutarnja i duhovna dimenzija vjere dobila priliku ispravnog tumačenja Gospodina.
Treća zapovijed:
“Ne uzimaj uzalud imena Gospodina Boga svojega! Jer Gospodin neće pustiti bez kazne onoga koji uzima Njegovo ime uzalud! – Izlazak 20, 7
Možemo se pitati zašto bi postojala zapovijed o korištenju Božjega imena, ali kad uzmemo u obzir važnost Gospodnjeg imena kroz cijelu Bibliju, lako je uočiti zašto je Gospodinu važno kako se njegovo ime tretira.
U Svetom Pismu ime obično odražava karakter osobe, a to se odnosi na Boga ne manje nego na ljude (Postanak 32, 22-32; Izlazak 3, 13-14). Sve što Bog jest zapravo se može sažeti u Njegovo ime i zato zlouporaba Njegova imena graniči s preziranjem Njegova lika. Božje ime se krivo koristilo u magiji, lažnim proročanstvima i zakletvama. Jahve o sebi govori u Starom Zavjetu u prvom i trećem licu jednine. Božje ime je sveto i označava moć objave njegove osobnosti. To ime je časno i uzvišeno te se kao takvo na pravilan način treba održavati među ljudima.
Moderna se kultura najviše dovodi u suprotnost s ovom zapovijedi. Zar još itko primjećuje kada se Isusovo ime koristi kao psovka u filmovima, na televiziji ili u svakodnevnom razgovoru? Trivijalno korištenje Isusova imena je postalo sveprisutno, s svatko tko tako čini odgovoran je za gnjev Božji, jer je zabranjeno izgovaranje klevete i Božjeg imena zato što to pokazuje prijezir i odbacivanje samoga Boga. Krist je upozorio kako blasfemija protiv Svetog Duha predstavlja neoprostiv grijeh, no to se odnosi na sve tri osobnosti Trojedinoga. Često koristimo Božje ime kada reagiramo spontano, bez razmišljanja, kako bi izražavali iznenađenje, strah, šok i srdžbu. Uvijek treba dva puta razmisliti prije nego što govorimo riječi koje bi mogle povrijediti drugu osobu, jer to ponekad može biti grijeh protiv Gospodina.
S druge pak strane, ova zapovijed nije uvijek dobro shvaćena u crkvama. Mnogi kršćani, primjerice, imaju tendenciju razmišljati kako se ova zapovijed odnosi samo na psovke, no postoje i drugi načini kada se Gospodnje ime može spominjati uzalud.
Jedan od načina kako se Božje ime može tretirati profano jest i zao jezik tj. proklinjanje drugih. Jakovljeva poslanica 3, 1-12 jasno implicira kako verbalno zlostavljanje ljudskih bića jest indentično zlostavljanju Boga jer su svi ljudi stvoreni na Božju sliku. Postoji bezbroj načina zlostavljanja i činjenja štete drugim ljudima, ali često previđamo povredu treću zapovijedi kroz psovanje drugih, širenje glasina i ogovaranja, a tu potpadaju i svi manji oblici svetogrđa protiv Boga. Zato je važno pažljivo izgovarati Božje ime, jer su se u mnogim sukobima ljudi pozivali na Božje ime, često u zabludi.
Jean je Calvin držao opravdanim prisege Božjim imenom pred vlastima ako se pažljivo koriste. Američki predsjednici prisežu na Sveto pismo, na nekim se sudovima koristi prisega na Pismo, a i hrvatski predsjednik u svojoj prisezi zaziva Božju pomoć. Tradicionalne protestantske crkve prihvaćaju ovu praksu, no nove vjerske zajednice to često odbacuju. Međutim, prisege su potrebne društvu jer ga kršćani dijele s nekršćanima i zato što je kleveta oduvijek bila rasprostranjena praksa čak i među pripadnicima kršćanskih zajednica. Umjesto klevete, poluistinai lažni, Gospodin nas uči blagoslivljati ljude, željeti im i činiti dobro.
Četvrta zapovijed:
“Pazi na to da posvetiš subotu! Šest dana radi i vrši sve svoje poslove! Ali sedmi je dan odmora u čast Gospodinu, Bogu tvojemu. Tad nesmiješ raditi nikakva posla, ni ti ni tvoj sin ili tvoja kći, ni tvoj sliga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja stoka, ni stranac koji boravi kod tebe unutar tvojih vrata! Jer u šest dana stvori Gospodin nebo i zemlju, more i sve što je u njima, ali sedmi dan on otpočinu. Zato je Gospodin posvetio i blagoslovio subotu.” –Izlazak 20, 8-11
Štovanje subote je tema četvrte zapovijedi. Baš je ona na granici dvije ploče koje je Mojsije dobio od Boga i to zato što je to zapovijed kako o ljubavi prema Bogu tako i o ljubavi prema bližnjemu. Nitko unutar granica drevnog Izraela nije radio na sedmi tj. posljednji dan u tjednu, čak ni sluge, a niti životinje. Davanje dana odmora za svoje službenike je odraz dubokoga čina ljubavi koja ima izvor u Gospodinu i Njegovom posredovanju kroz vjernike. Štoviše, imajući dan odmora posvećeni je vjernik pokazivao i ljubav prema Bogu.
Obrazloženje za odmor na poslijednji dan u tjednu možemo naći u imitaciji Stvoritelja, koji je stvarao šest dana i potom počinuo u sedmi (Postanak 1, 1 – 2, 3). U osnovi, našu ljubav prema Bogu pokazujemo željom biti sveti kao što je On svet, To je uzorak koji se trudimo kopirati u svakodnevnom životu (Efežanima 5, 1-2). Četvrta zapovijed ima ceremonijalni karakter. Ona govori o dužnosti održavanja Božjeg dana svetim. Na taj dan se ne bi trebalo raditi, već je to dan odmora i duhovne obnove.
Drevni je Izraelac dobio još zapovijedi te je živio u određenim intervalima rada i odmora. Isti princip vrijedi i za vjernike danas, no mi obdržavamo prvi dan u tjednu, ne kao spomen na Božji odmor sedmoga dana, nego kao spomen na uskrsnuće Kristovo i fokus na novo stvaranje u Kristu (Galaćanima 6, 15). Odlukom cara Konstantina iz 321. godine pr. Kr. Nedjelja je ozakonjena kao dan odmora, a kako bi vjernici participirali u Bogoštovlju.
Jean je Calvin dan Gospodnji smatrao danom za duhovni odmor i bogoštovlje. Teolog Augustin je pisao kako je nedjelja u našim srcima jer je Krist je ispunjenje šabata. Kroz nedjelju, po Augustinu, kršćani slave slobodu koju imaju u Njemu, a kroz zajedništvo sa drugim vjernicima.
Autor: RPP
Nastavlja se ……
Sadržaj zabranjujemo koristiti bez navođenja naslova Protestantskiportal.com i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja u tekstu citiranih izvora!
